Nad krovovima nebo sivo,
a izmaglica vlažna luta
i ko prozračno meko tkivo
pokriva pravce moga puta.
Na omorini ljudi, zveri,
i bilje, sve se mrtvo čini.
- Jasika jedna tek treperi.
Jasika tanka u visini.
Treperi samo, o jasiko!
Taj tamni nagon što te kreće
razumeo još nije niko,
razumeti ga nikad neće.
No on za mene sada znači
taj neumitni život što se
nikada jošte ne pomrači
i koji mutne struje nose.
Pobednik večni, uvek čio,
izvan dobroga i van zloga,
danas ko juče što je bio,
jači od smrti i od boga.
Treperi samo, o jasiko!
Gledam te s čežnjom i sa tugom.
Na bolove sam davno svik'o,
sa jadom živim kao s drugom.
I kad na život mislim ceo,
koji je bio što je sada,
na moju dušu ko crn veo
ogromna, teška senka pada.
No ko pauka što za mrežu
vezuju tanki konci oni,
drhtaji tvoji mene vežu
za večni život od iskoni.
I u dnu tužne duše moje,
ko nagoveštaj nove vere,
veselo kao lišće tvoje,
nagoni tamni zatrepere...
Iskopaše ti oči, lepa sliko!
Večeri jedne, na kamenoj ploči,
znajući da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nožem izbo oči!
Ali dirnuti rukom nije smeo
ni otmeno ti lice, niti usta,
ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo
pod kojim leži kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
u iskićenu mozaik-odelu
dok mirno snosiš sudbu tvoju grubu,
gledam te tužnu, svečanu, i belu;
I kao zvezde ugašene, koje
čoveku ipak šalju svetlost svoju,
i čovek vidi sjaj, oblik, i boju
dalekih zvezda što već ne postoje,
tako na mene sa mračnoga zida,
na počađaloj i starinskoj ploči,
sijaju sada, tužna Simonida,
tvoje već davno iskopane oči...
Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo.
Stara gruba sprava davno mi je znana.
Jedan mali vranac okreće ga tromo,
malaksao davno od teškoga truda.
Vuče bedno kljuse, sipljivo i romo,
bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Vranče, ti si bio pun snage i volje,
i dolap si stari okretao živo.
Tešila te nada da će biti bolje;
mlad i snažan, ti si slatke snove sniv'o.
Al' je prešlo vreme preko tvoje glave,
iznemoglo telo, malaksale moći;
poznao si život i nevolje prave,
i julijske žege i studene noći.
O, kako te žalim! - gle, suze me guše, -
oličena sudbo svih života redom,
tebe, braću ljude, i sve žive duše,
jednake pred opštom neminovnom bedom.
Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče.
Ali bič fijukne... Napred, nemoj stati,
dok ne padne najzad spasonosno veče.
Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo;
svuda oko tebe buja trava gusta,
i mirise njene ćuv donosi vreo.
Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta!
Ti si, kao i ja, od mladosti rane
osetio opštu sudbu što nas gazi,
i gladan i žedan provodio dane
sve u istom krugu, sve na istoj stazi.
Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi,
dok žubori voda kraj tebe u viru,
sanjao o sreći, nagradi, i nezi,
sanjao o dobrom, zasluženom miru.
O, ko zmija ljuta košuljicu svoju,
ostaviti bedu, nesreću i zlobu,
i udarce biča stečene u znoju,
i svemoćnu podlost i opštu gnusobu!
Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
ne miriši travu, ne osećaj vir;
nagradu za trude nebo će ti dati:
mračnu, dobru raku, i večiti mir!