Tuga u kamenu

Ni reč, ni stih, ni zvuk tugu moju ne kaza;
A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.

I kriknem, i u srce kao nož
rođeni zarije se krik.

I krvlju tu pa tu
materom u krug.

A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.

I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.

I sekira kad ljuto
zaseče dub;

i jagnjetu vuk, - kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.

Sloboda robu, - odbegnem daleko,
a sve dublje tu.

I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko, -
odužiti dug.

Sve zove, -
ostajem.

Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.

Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.

I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

Hram

1
Potonje, znam,
rastočiće zemlja ove kosti,
dubinama da zapoje hram.

Pecite, žege –
plamena ne spekoste plam;
ledite, ciče –
leda ne slediste led.

2
I neka shore se sve zlosti –
smešak im odoli bled.

Bolnog tek bol me,
korenom u potaji kad
proklija nemo i niče,
rodna kad zatišti zled.

3
Tajna to tajni,
za dalju nekud menu
otvori vid.

I obnevidi oko,
gde progledala duša
neporoboja kroz tvrdi
prostreli zid.

4
To zadnju premašiti je metu
u bezdan sebe ko krenu;
to sile je u cvetu
mrklu razbuditi stenu.

Potonje, znam,
rastočiće zemlja ove kosti,
dubinama da zapoje hram.